Job 10

1Dodijao je duši mojoj život moj; pustiću od sebe tužnjavu svoju, govoriću u jadu duše svoje. 2Reći ću Bogu: nemoj me osuditi; kaži mi zašto se preš sa mnom. 3Je li ti milo da činiš silu, da odbacuješ djelo ruku svojih i savjet bezbožnički obasjavaš?

4Jesu li u tebe oči tjelesne? vidiš li kao što vidi čovjek? 5Jesu li dani tvoji kao dani čovječji, i godine tvoje kao vijek ljudski, 6Te istražuješ moje bezakonje i za grijeh moj razbiraš? 7Ti znaš da nijesam kriv, i nema nikoga ko bi izbavio iz tvoje ruke.

8Tvoje su me ruke stvorile i načinile, i ti me otsvuda potireš. 9Opomeni se da si me kao od kala načinio, i opet ćeš me u prah obratiti.

10Nijesi li me kao mlijeko slio i kao sir usirio me? 11Navukao si na me kožu i meso, i kostima i žilama spleo si me.

12Životom i milošću darivao si me; i staranje tvoje čuvalo je duh moj. 13I sakrio si to u srcu svojem; ali znam da je u tebe. 14Ako sam zgriješio, opazio si me, i nijesi me oprostio bezakonja mojega.

15Ako sam skrivio, teško meni! ako li sam prav, ne mogu podignuti glave, pun sramote i videći muku svoju. 16I ako se podigne, goniš me kao lav, i opet činiš čudesa na meni.

17Ponavljaš svjedočanstva svoja protiv mene, i umnožavaš gnjev svoj na me; vojske jedna za drugom izlaze na me.

18Zašto si me izvadio iz utrobe? o da umrijeh! da me ni oko ne vidje! 19Bio bih kao da nigda nijesam bio; iz utrobe u grob bio bih odnesen.

20Nije li malo dana mojih? prestani dakle i okani me se da se malo oporavim, 21Prije nego otidem odakle se neću vratiti, u zemlju tamnu i u sjen smrtni, U zemlju tamnu kao mrak i u sjen smrtni, gdje nema promjene i gdje je vidjelo kao tama.

22